Smjernice za hrvatsku energetsku tranziciju

Kompatibilnost s Pariškim sporazumom

Pariški sporazum, koji je EU potpisala i ratificirala, ima za cilj držati povećanje temperature značajno ispod 2 °C više od predindustrijskog doba i ograničiti taj porast na 1.5 °C. Dosadašnja klimatsko-energetska politika EU, koja uključuje ciljeve  od 40% smanjenja GHG emisija, 32% obnovljivih u bruto potrošnji i 32.5% smanjenja potrošnje energije do 2030, uz načelni cilj za smanjenje emisija GHG do 2050 za 80%, nije s tim ciljem kompatibilna, nego samo s ciljem od 2 °C rasta temperature. Ako se implementiraju sadašnji ciljevi za obnovljive i energetsku efikasnost, smanjenje GHG emisija će automatski biti 45%[1], ali i to nije dovoljno. Novi prijedlog EU smanjenja emisija 50-55% do 2030 i postizanje klimatske neutralnosti do 2050, uz tzv. European Green Deal, već je daleko bliži potrebnim ciljevima. Međutim, stvarno je potrebno smanjenje GHG emisija je 55-60% do 2030, i klimatski neutralna EU do 2050, da bi se bilo kompatibilno s 1.5 °C.

U sektoru generacije električne energije da bi se postigla kompatibilnost s 1.5 °C, potrebno je smanjiti emisije za 60-85% do 2030 i za 99% do 2050, Slika 1, zeleni scenarij (crveni scenarij je dosadašnja EU politika). Kako zasad CCS tehnologija nije spremna, to znači da nema mjesta ugljenu u mixu 2030, a da do tada treba veći dio električne energije biti iz čistih izvora.

Slika 1. Smanjenje emisija u sektoru proizvodnje električne energije

Kako u transportnom sektoru treba smanjiti emisije na 0% do 2050, da bi transport bio kompatibilan s  1.5 °C, a kako je normalni životni vijek vozila skoro 20 godina, da bi se izbjegli naslijeđeni troškovi (eng. stranded costs), potrebno je prestati prodavati automobile s motorom s unutrašnjim izgaranjem najkasnije do 2030., a ako je ikako moguće već 2025. Također, da bi se postigli ciljevi kompatibilni s 1.5 °C do 2030, trebalo bi emisije u prometu smanjiti za 75%, što uz veliki broj postojećih vozila znači gotovo potpuno elektrifikaciju prodaje odmah (Slika 2, zeleni scenarij).


Slika 2
. Smanjenje emisija u cestovnom i željezničkom transportu

U sektoru zgradarstva potrebno je emisije smanjiti za 75% do 2030, a za 99% do 2050, da bi se bilo kompatibilno s 1.5 °C (Slika 3, zeleni scenarij). Za to je potrebno ubrzati obnovu na 5% zgrada godišnje. Također, fosilna goriva nisu kompatibilna sa smanjenjem emisija 2050 za 99%, uz normalni životni vijek plinskih bojlera od 20 godina, najkasnije 2030 treba zabraniti instalaciju novih da bi se izbjegli naslijeđeni troškovi, iako naravno čim ranije tim bolje. Za nove i rekonstruirane zgrade zabrana priključenja na plinsku mrežu bi trebala nastupiti odmah, ili najkasnije 2025.


Slika 3
. Smanjenje emisija u zgradarstvu

Koje su reperkusije tih ciljeva na pojedina goriva?

Ugljen

Pozadina. Ugljen je energent čije korištenje uzrokuje najviše emisije stakleničkih plinova, u Europi ga generalno nema u isplatljivim količinama, dakle korištenje se svodi na uvoz, čime se smanjuje sigurnost dobave. Subvencioniranje lokalne proizvodnje onemogućuje razvoj novih sektora ekonomije i na dulji rok čini lokalnu ekonomiju sve više zavisnom od subvencija. Green Paper Towards a European strategy for the security of energy supply[2] je korektno ukazao na te nedostatke ugljena još prije 20 godina. Tada je ugljen imao veće ukupne troškove (interne + eksterne) od vjetra i biomase. U međuvremenu je interni trošak ugljena postao viši od većine obnovljivih, posebno vjetra i solara, te je gradnja uglavnom obustavljena u EU, osim u Poljskoj gdje partikularni interesi i dalje drže utjecaj nad energetskom politikom. Također, upitno je koliko će specifična situacija Zapadnog Balkana (izvan ETS sustava) utjecati na sektor ugljena u regiji. Partikularni interesi ugljena također često prevladavaju nad energetskom politikom. Npr. tehnički i financijski interes kineskog ugljenog sektora, koji je u padu u Kini, spreman je na izrazito kompetitivne uvjete ulaganja bilo gdje. Uzimajući u obzir činjenicu da je Zapadni Balkan izvan sustava trgovine emisijama, to će omogućiti određenu tržišnu prednost tijekom dvadesetih (cijena emisija od 20-25 EUR/tCO2 daje prednost električnoj energiji iz lokalnog ugljena od 30 EUR/MWh u usporedbi s onoj iz EU), ukoliko EU ne uvede carinu na ugljik sadržan u uvezenoj električnoj energiji, što je na stolu kao opcija. S druge strane, postojeće elektrane na ugljen u Evropi su kompetitivne u onim satima kada nema dovoljno vjetra i solara, a s obzirom da je njihova daljnja gradnja zakočena, taj će se broj sati samo postepeno smanjivati, dok god je cijena plina visoka, a cijena CO2 na tržištu emisija niska. Cijena emisija od 20-25 EUR/tCO2 tijekom 2019. godine predstavlja značajan porast u odnosu na 3 EUR/tCO2 u 2017. godini, te su efikasnije plinske elektrane u zemljama u kojima je plin jeftiniji počele  rapidno izbacivati najmanje efikasne elektrane na ugljen. Uz sadašnje niske cijene plina od 9-13 EUR/MWh, čak i uz nešto nižu cijenu emisija, može se očekivati daljnji pad proizvodnje električne energije iz ugljena. Problem je što su najveći kapaciteti takvih elektrana na ugljen u istočnoj Europi, gdje je plin zbog ruskog monopola značajno skuplji. Kako su svi pokušaji da se istočnoj Evropi dovede kompetitivni plin iz drugih izvora uglavnom onemogućeni, ruska plinska politika koja dominira u Evropi u stvari omogućava produljenje procesa napuštanja ugljena. Pritisak sa strane ograničenja emisija, prema direktivama LCPD i IED, neće se vjerojatno pokazati dovoljnim.  

Investicije u ugljen. Ne graditi elektrane, kogeneracije, energane, industrijske kotlovnice na ugljen ili bilo kakvu finalnu potrošnju. Iako je gradnja kapaciteta za proizvodnju električne energije danas nekompetitivna, korištenje ugljena za grijanje (najviše u Poljskoj) je i dalje kompetitivno na bazi internog troška, ako se ne ponude kvalitetna alternativna rješenja, te je stoga potrebno u potpunosti internalizirati eksterne troškove.

Postojeća potrošnja. Phase out ugljena za proizvodnju električne energije (elektrane i kogeneracije) do kraja radnog vijeka ili najkasnije do 2030. Eventualno hladna rezerva (manja od 150 sati godišnje – da bi se izbjegla gradnja novih elektrana za potrebe rezerve). Ugljen na tržištu električne energije potiskuje cijenu tijekom cijele godine i svih sati tijekom dana, te otežava investicije u obnovljive izvore i daljnju tranziciju. Stoga je potrebno brže internalizirati eksterne troškove. Vršno opterećenje u EU je 520 GW, a instalirana snaga je preko 1100 GW, tako da rapidni izlazak elektrana na ugljen ne bi u većini zemalja doveo do gubitka sigurnosti dobave.

Phase out ugljena za grijanje i u transportu ASAP, a najkasnije do 2020.

Phase out ugljena u industriji ASAP, a najkasnije do 2025. Zamjenska goriva: električna energija, biomasa, plin, eventualno petcoke. Potrebno je internalizirati eksterne troškove.

Popis zemalja koje su se odlučile za phase out ugljena: https://poweringpastcoal.org/about/members

Hrvatska: Obustavljanje projekta Plomina C i potpuno odustajanje od obnove Plomina I. Gašenje Plomina II 2028 (30 godina rada). Industriji ponuditi subvenciju za zamjenu ložišta i gorionika. Vratiti porez na SOx, NOx i CO2 za industriju na emisije iznad BAT, takve da ugljen učini nekompetitivnim.  

Nafta

Pozadina. Evropa pokriva vrlo mali dio svoje potrošnje proizvodnjom, te stoga nema interesa u naftnoj ekonomiji, jer je veći dio dodane vrijednosti u upstreamu. Korištenje nafte izrazito smanjuje europsku sigurnost dobave energije. Kako postoje tehnologije za zamjenu nafte za većinu potrošnje (električna energija, grijanje, industrija, dio transporta – osobni automobili, urbani transport, transport tereta i osoba na kratke daljine), evropsku proizvodnju nafte treba usmjeriti prema onim potrebama koje zasad nemaju alternativu (transport na veće daljine). 

Investicije u naftu. Ne graditi elektrane, kogeneracije, energane, industrijske kotlovnice na naftu i naftne derivate, ne ulagati u korištenje naftnih derivata (mazut, lož ulje, UNP) za grijanje, kuhanje i grijanje tople vode. Iako je gradnja kapaciteta za proizvodnju električne energije danas nekompetitivna, korištenje naftnih derivata za grijanje može ponekad biti rubno kompetitivno na bazi internog troška i jednostavnosti korištenja, ako se ne ponude kvalitetna alternativna rješenja, te je stoga potrebno u potpunosti internalizirati eksterne troškove. Lož ulje za grijanje treba oporezovati kao i motorni dizel. U transportu je korištenje naftnih derivata još uvijek kompetitivno, a dizel i UNP se često subvencioniraju. Ukinuti sve subvencije, te internalizirati eksterne troškove u potpunosti. UNP treba oporezovati kao i druge naftne derivate, kako za transport, tako i za grijanje i kuhanje. U gradovima u kojima postoje problemi s emisijama, zabraniti ulazak dizel i starijih benzinskih vozila u gradsku jezgru, četvrti ili cijelo gradsko područje.

Postojeća potrošnja. Phase out nafte i naftnih derivata za proizvodnju električne energije (elektrane i kogeneracije) do kraja radnog vijeka ili najkasnije do 2025. Eventualno hladna rezerva (manja od 150 sati godišnje). Ovo se uglavnom već događa radi ekonomskih razloga, iako nafta ispod 15 USD/bbl može biti kompetitivna.

Phase out nafte i naftnih derivata (mazut, lož ulje)  za grijanje ASAP, a najkasnije do 2020, UNP do 2025. Potrebno je ukinuti subvencije i internalizirati eksterne troškove, te izjednačiti poreze na lož ulje i UNP s onima na motorna goriva. Za grijanje postoje čista rješenja u vidu centraliziranih toplinskih sustava za urbane sredine i dizalica topline za rjeđe naseljena područja. Subvencionirati zamjenu sustava.  

Phase out UNP za kuhanje i grijanje tople vode do 2025. Za kuhanje postoji kvalitetna alternativa u električnim štednjacima, a za grijanje tople vode osim CTS u urbanim sredinama, postoje dizalice topline i solarni kolektori. Ići na program zamjene 15% starih uređaja godišnje.   

Phase out naftnih derivata za potrebe transporta na kratke daljine od 2030, zamjena električnom energijom. Zamjena naftnih derivata za transport na veće daljine biogorivima, električnom energijom, vodikom, sintetskim gorivima do 2050.

Hrvatska: Ukidanje subvencija za dizel, tj. trošarine na pogonska goriva (dizel, benzin, UNP, SPP) računati prema CO2 emisijama. Zabrana registracije EUR 4 i starijih vozila ASAP. Zabrana registracije novih i starih uvezenih vozila koji emitiraju u realnom ciklusu više od dozvoljenog prema standardu ASAP. Zabrana ulaska starijih dizela vozila u gradske četvrti gdje su emisije čestica i/ili NOx više od dozvoljenih. Stvaranje nisko-emisijskih zona u gradovima. Zabrana prodaje novih vozila na motor s unutrašnjih izgaranjem najkasnije 2030, a po mogućnosti 2025. 

Obaveza kupnje električnih autobusa za gradsku vožnju, električnih dostavnih vozila, te svih javnih vozila koji se koriste za gradsku vožnju, odnosno za sve potrebe za koje su električna vozila jeftinija na period od 5 godina.

Obaveza postavljanja punjača na 10% novih parkirališnih mjesta do 2020, 20% do 2025, i 50% do 2030.

Obaveza da se na svim benzinskim pumpama na državnim cestama postave brzi punjači do 2025.

Oslobađanje električnih vozila carina, poreza, plaćanja cestarina, parkinga, električne energije, dok im broj ne dostigne 10% ukupnog broja vozila u Hrvatskoj. Izgubljene prihode nadoknaditi povećanjem naknada na vozila na fosilna goriva. Nakon što udio vozila pređe 10% onda krenuti u djelomično opterećenje električnih vozila, ali tako da im udio u tržištu nastavi rasti. Balansirati naknade tako da državni prihod ne bude oštećen, a da udio električnih vozila rapidno raste.

Prirodni plin

Pozadina. Prirodni plin je proglašen najčistijim fosilnim gorivom, i stoga tranzicijskim gorivom prema obnovljivoj budućnosti. Međutim, ako se uzmu u obzir fugitivne emisije metana pri njegovoj proizvodnji, transportu i korištenju, onda on ima relativno malu prednost u odnosu na ugljen kada se koristi za toplinske potrebe, a značajno veće tek pri proizvodnji električne energije. Također, upitna je prednost plina u transportu nad naftom, iako nije pronađena niti jedna referenca koja radi LCA usporedbu, i uključuje fugitivne emisije. Također, kako je potrebno smanjiti emisije za 95% do 2050, a ne za nekoliko postotaka što plin eventualno može omogućiti, plin je veći dio svojeg tranzicijskog potencijala potratio od 1990 zbog visokih cijena na evropskom tržištu. Međutim, zbog niskih troškova investicije u plinske elektrane, plin ostaje optimalno gorivo za balansiranje varijabilnih obnovljivih u jednom kraćem tranzicijskom razdoblju do 2030-35.  

Moguć je fuel switch s ugljena na plin, što bi bilo povoljno za tranziciju jer bi dovelo do povećanja cijena električne energije i investicija u nove elektrane, uglavnom obnovljive, međutim šanse su ograničene ruskom monopolnom pozicijom na dijelu evropskih tržišta. Ulaz američkog LNG ima ograničeni utjecaj na smanjenje cijena plina, međutim kako je uglavnom dostupan na tržištima gdje je utjecaj ruskog monopola manji, tako je i srazmjerno manji utjecaj. Na istočnoevropskom tržištu moguć je povoljan utjecaj na cijenu ruskog plina preko litvanskog i poljskog terminala, međutim je pitanje u kojoj mjeri će se Poljaci osjećati dovoljno sigurni da gase ugljen? Bugarsko-grčki interkonektor i hrvatski LNG terminal prepoznati su kao glavni dobavni pravci koji bi mogli utjecati na smanjenje ruskog monopola i monopolističke cijene plina u ostatku istočne Europe, ali je pitanje koliko su te investicije sigurne. TAP će teško imati pozitivan učinak na cijenu, zbog visoke cijene investicije i relativno malog kapaciteta u prvoj fazi. Dok se stvari smire na Bliskom istoku, plin više neće imati značajnu ulogu u tranziciji.

Europa nema dovoljno vlastite proizvodnje prirodnog plina, te njegovo korištenje smanjuje sigurnost dobave. Kako većina dolazi iz Rusije, koja plin koristi za političke svrhe, plin je izrazito loše gorivo s pozicije energetske sigurnosti.

Investicije u plin. Ne graditi kondenzacijske i energane na prirodni plin, ne ulagati u korištenje prirodnog plin za grijanje, kuhanje i grijanje tople vode. Kondenzacijske elektrane sa sadašnjim cijenama nisu kompetitivne, ali ako dođe do fuel switcha mogle bi ponovno postati, tako da treba razmisliti o porezu na neiskorištenu otpadnu toplinu. Energane na plin, kao i grijanje na plin nemaju termodinamskog smisla zbog niske eksergetske iskoristivosti, a postoje dobre alternative.

Postojeća potrošnja. Zamjena energana na prirodni plin kogeneracijama ili obnovljivim izvorima do 2025. Poduprijeti subvencijama.

Zabrana fasadnih bojlera te njihov phase out do 2025. Subvencionirati zamjenu drugim energentima, uglavnom CTS ili dizalice topline.  

Phase out nekondenzacijskih bojlera do 2025. Subvencionirati zamjenu, uglavnom CTS ili dizalice topline. 

Zamjena plina u kućanstvima i uslugama koje koriste plin za potrebe grijanja, kuhanje i grijanje tople vode centraliziranim toplinskim sustavima, i dizalicama topline do 2030. Subvencionirati zamjenu sustava. 

Plin u transportu oporezovati kao naftne derivate. Ukidanje subvencija za plin u transportu.

Hrvatska. Zaustaviti plinofikaciju do 2020. Zabrana i zamjena fasadnih bojlera do 2025. Gusto naseljene gradske četvrti subvencionirano prebaciti na CTS do 2035. U slabije naseljenim područjima subvencionirati prelazak na dizalice topline i solarne kolektore za toplu vodu do 2035. Do 2030 svesti potrošnju plina na nivo vlastite proizvodnje, uglavnom za potrebe industrije i kogeneracija. Izgraditi LNG terminal radi poboljšanja tržišnih uvjeta u prijelaznom razdoblju, te za šire istočnoeuropsko područje.

Biomasa

Pozadina. Biomasa je obnovljiva samo ako se tijekom iste godine ista ili veća količina ugljika ugradi u novorastuću biomasu, što nije uvijek slučaj. Provjera održivosti treba biti kontinuirana za svako područje. Uvezenu biomasu se ne može tretirati kao obnovljivu jer ne podliježe lokalnom bilanciranju ugljika. Biomasu termodinamski nije dobro koristiti za pripremu niskotemperaturne topline i za transport na kratke daljine, jer za to postoje bolja alternativna rješenja, CTS u urbanim sredinama za grijanje i dizalice topline u rjeđe naseljenim područjima, te električna energija za transport na kratke daljine. Biomasu stoga treba preusmjeriti na visokoučinkovitu kogeneraciju, te na potrebe gdje je njena visoka energetska gustoća bitna, dakle za transport na veće udaljenosti i visokotemperaturne industrijske procese.

Izbjegavati izgaranje tehničkog drveta koje se može iskoristiti za nešto drugo. Preferirati otpadnu biomasu iz šumarstva, industrije, otpada i poljoprivrede.

Izbjegavati korištenje biomase za grijanje i grijanje tople vode. Bolje je koristiti biomasu za kogeneraciju, a otpadnu toplinu koristiti za grijanje i grijanje tople vode.

Biogoriva prve generacije izbjegavati, osim kad su dio poljoprivredne politike. Preferirati biogoriva iz ostataka i otpada.

Hrvatska. Hrvatska ima dosta biomase i treba ju koristiti, ali svakako dati prednost proizvodnji hrane i drvne građe, a tek onda energetskoj upotrebi biomase. Gurati ju prema biotoplifikaciji zbog emisija čestica iz malih peći, te dalje prema kogeneraciji, zbog eksergetske iskoristivosti.


[1] http://europa.eu/rapid/press-release_IP-18-6383_en.htm accessed on May 18, 2019

[2] Green Paper – Towards a European strategy for the security of energy supply, COM/2000/0769 final, https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=celex:52000DC0769